Olovo je dobilo ime od latinske riječi plumbum što znači tekuće srebro, kemijski je element koji u periodnom sustavu elemenata nosi simbol (Pb). Mekani je mutno sivi metal koji potamni na zraku zbog stvorenog zaštitnog sloja oksida i karbonata.
Olovo je sjajan, mekan i slab metal, lako se izvalja u obliku folije (olovne folije) ili ispreša u oblik cijevi (olovne cijevi).  Talište mu je dosta nisko na 327°C., a ključa na 1500°C i prilikom toga ispušta otrovne pare, smatra se slabim tehničkim metalom, mekan je i loše provodi struju. Otporan je na koroziju, nije topiv u vodi, i topiv je samo u oksidirajućim kiselinama. Vrlo je otrovan metal i njegovi su spojevi takođe otrovni ako se kojim slučajem unesu u organizam.

Olovo je najjeftiniji tehnički metal odmah poslje željeza i cinka. Od olova se izrađuju crpke, cijevi, kablovi, plaštevi, akomulatori,električni osigurači… Olovne cijevi su jako dobre za izradu vodovodnih instalacija. olovna legura sa sadržajem nešto kalcija, natrija i litija se koristi za izradu ležajeva željezničkih vagona.
U rude olova uglavnom spadaju galenit i ceruzit, koji je često spojen sa karbonatima cinka i čelika. Miješoviti  oksid  (Pb3O4) nastaje oksidacijom olovo-okisda. Upotrebljava se za zaštitu željeza od hrđanja. Glavna legura olova je sa antimonom, tzv. tvrdo olovo.

Olovo je teški metal koji se danas koristi u većem broju industrija kao važan sastojak u akumulatorima, bojama, antikorozivnim sredstvima, benzinu, proizvodnji stakla. Upotrebljava se za izradu cijevi za kanalizaciju, oblaganje kablova i izradu olovnih akumulatora. Od olova se izrađuju i štitovi protiv zračenja.
Olovo ima važnu primjenu zbog svoje kovnost, niske točke topljenja i dobroj otpornosti  prema atmosferskoj koroziji.